Uspješno okončan Treći sarajevski Antifest

U Sarajevu je u nedjelju 20. maja, koncertom benda „Svilen konac“ i specijalnim nastupom Damira Imamovića zatvoren Treći sarajevski Antifest.

Debatni programski dio Antifesta otvoren je u subotu okruglim stolom Petera Vermeerscha koji je napravio teorijsku rekapitulaciju kroz temu BiH i Belgija – dva slična slučaja. Nastavljen je sa predavanjem Jamieja Molonoeyja na temu Ekosocijalizam, koje nam je govorilo o potrebi da se zajedno promišljaju socijalna i ekološka pitanja, o potrebi da se kreira jedan zajednički front jer je uzrok problema nejednakosti među ljudima i uništavanja prirode isti – odnosno neoliberalni kapitalizam. Uz ukazivanje na izvor današnjih očiglednih problema koje imamo u životnoj okolini i govor o krajnjoj deregulaciji tržišta iznešen je i čitav niz praktičnih prijedloga o tome kako djelovati u smislu općih stvari koje svako od nas može (ne)izvesti (od toga da ne kupujemo ono što nam ne treba do kreiranja opće uključivosti, pluralizma globalnog antikapitalističkog pokreta).

Predavanje o uzrocima krize trebao je voditi Rastko Močnik, no ono je izostalo zbog teških zdravstvenih problema profesora Močnika. Umjesto njega je izlagao Goran Lukić, predstavnik Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Uz niz pravih uzroka za krizu u Evropi obuhvatio je i pojavu problema kao što su deregulacija tržišta rada i radne snage, samozaposlenih koji nisu zaštićeni zakonima o radu (spomenut je podatak koji govori kako, primjerice, u Njemačkoj živi 7 miliona takvih radnika), zatim kršenje prava radnika, fenomen radnika ucijenjenih strahom, zatim potezi redukcije poreznih stopa na prihode velikih kompanija koje su kompenzirane kroz povećanje PDV-a, a koji opet plaćaju krajnji korisnici, u načelu konzumenti, radnici, zatim slabljenje sindikata, nepostojanje suradnje između sindikata i aktivista, prisustvo političkog i socijalnog inženjeringa, itd.

Subotnji niz predavanja završio je profesor političkih nauka i predsjednik Komiteta za otpuštanje dugovanja trećeg svijeta, Eric Toussaint koji je, govoreći o krizi kapitalističkog sistema, istakao uzroke u pretjeranoj proizvodnji u određenim privrednim sektorima, kao što su stambena izgradnja u SAD-u, Velikoj Britaniji, Španiji, itd. S druge strane, profesor Eric Toussaint je, u svom uobičajenom javnom nastupu, posebnu pažnju posvetio problemu re-definiranja takozvanog “javnog duga”, ističući kako suštinski problem zaduženih zemalja zapravo nije “javni dug” već “privatni”, primjerice privatnih banaka i osiguravajućih društava koja su bankrotirala (kao što su Lehman Brothers) u toku 2007. i 2008. godine – kada su ih njihove vlade morale nacionalizirati, odnosno otkupiti njihov dug, ili im ustupiti visoke pozajmice – jedan od osnovnih motiva za nastanak nove krize za koju profesor predviđa da se “neće moći završiti u naredne 3-4 godine, kao što svi očekuju, već će potrajati narednih 10-15 godina”. U procesima koji su se odigravali “privatni dugovi” tih banaka i osiguravajućih društava uspješno su postajali “javnim dugom”.

U nizu zemalja koje će pasti u dužničku krizu u narednih nekoliko mjeseci Eric Toussaint navodi Španiju kao primjer, čiji dug čini u osnovi 80% privatnog duga. Ono što, uobičajeno, profesor Eric u svojim javnim istupima navodi kao rješenje, jesu tri konkretna slučaja odbijanja plaćanja duga, kao što je to bilo u Argentini 2001. godine, Ekvadoru (profesor Eric Tuossaint bio je član Predsjedničke komisije za reviziju javnog duga u ovoj zemlji) i Islandu gdje su građani referendumom odlučili da neće plaćati “privatni dug” banaka. U sva tri slučaja odbijanja plaćanja kredita i svjesnog isključivanja iz globalnog finansijskog tržišta zabilježen je privredni rast tih zemalja, da bi nakon određenog vremena, naprimjer, Argentina i Ekvador pristale platiti određeni procent duga (30% do 35%) – na što je 90% kreditora bez ikakvih problema pristalo na takvu vrstu otplate. Istovremeno o ovim slučajevima u medijima se vrlo malo govori kako i druge zemlje ne bi došle na istu ideju proglašavanja bankrota (koji očito ne predstavlja nikakvu tragediju) i odustajanje od plaćanja duga.

Prvi dan Antifesta završen je muzičkim programom u sarajevskom klubu Underground.

Nedjeljni niz predavanja započeo je se pitanjem kakav je to feminizam potreban u Bosni i Hercegovini. U okruglom stolu učestvovale su Jasna Kovo i Anela Hakalović, te gošće Nada Ler Sofronić i Ajla Demiragić. U toku predavanja izrečene su interesantne konstatacije koje govore o učešću feminističkog pokreta u promjenama u društvu i koliko je ono “stvarno”, pogotovo ako se ima u vidu posljednjih par mjeseci, kako je veliki dio gošći na okruglom stolu zaključio, hronična neaktivnost feminističkih udruženja u javnom prostoru glede blatantnih povreda i kršenja ljudskih prava žena – čime se dovodi u pitanje svrha postojanja takvih nevladinih organizacija u društvu.

Amer Tikveša, ispred Mirovne akademije u Sarajevu, s predavanjem pod nazivom Rosa Luxemburg i Majka tereza – Ideološka disperziranost polja izgradnje mira, bavio se pitanjem izgradnje mira i borbe u okviru ljevičarskog pokreta nenasilnim, institucionalnim sredstvima, više izričući konstataciju da se u okviru ljevičarskog aktivizma mora ozbiljnije pozabaviti tom idejom, navodeći: “Svijet u kojem živimo je jednom riječju kriza – konstantna manifestacija eksploatacije i nasilja koji su imanentni kapitalizmu. Tome ili humanosti u najširem smislu te riječi će morati doći kraj. Humanost može pobijediti samo kroz radikalnu društvenu promjenu, revoluciju. No, opet se postavlja pitanje ne mora li, nego smije li ona biti nasilna, jer društveni poredak utemeljen na nasilju postaje svakodnevna emanacija istog.”

Okrugli sto na temu Perspektiva direktne demokratije u zemljama jugoistočne Evrope vodila je ekipa sa Subverziv festivala iz Zagreba Tihana Pupovac, Igor Štiks, Srećko Horvat i Toni Prug – koji je manje-više vrlo slične tematike kao i Antifest, nakon čega je uslijedilo historijsko predavanje Özgur Dirim Özkana o nastanku pojave neoosmanizma.

Naravno, najiščekivaniji i najposjećeniji događaj Antifesta bilo je završno predavanje Borisa Budena sa okvirnim naslovom Društvo, nacija, prnjak: Natrag u mračnu budućnost. Dekonstrukcija zapadne percepcije krvave eksplozije nacionalizma na prostorima Balkana koji su prouzrokovali takvo nasilje zbog toga što su “bili hibernizirani višedecenijskim komunističkim prisustvom na ovim prostorima”. Pritom je Buden, na praktičnim primjerima prokazivao zablude plasirane kapitalističke propagande o tobožnjoj retrogradnosti komunističkih sistema u odnosu na “modernost Zapada” i ukazivao odakle zapravo nacionalizam dolazi i zašto baš u takvoj krvavoj diobi na Balkanu.

Ukazivanje krivice na upliv stranog kapitala, sklapanje ugovora sa MMF-om i Svjetskom bankom te isticanje činjenice da je tobožnji “posljednji komunist” Slobodan Milošević i sam bankar indikativni su detalji koji dovoljno govore o tome kako je došlo do krvave manifestacije disolucije nekadašnje socijalističke zemlje. Uz sve to uobičajene doze euroskepticizma i ismijavanja oronulih suvereniteta nekadašnjih jugoslovenskih republika nije izostalo, uz ponovljenu parafrazu, koja je nedavno odjeknula našim medijskim prostorima, riječi don Ante Bakovića (“Narod bez države je kao govno na kiši”) u kontekstu hrvatskog suvereniteta koji je sada, prema Budenu “govno, ali pod evropskim kišobranom”.

Neke od ovih teza pred našim očima prisutne su već jako dugo, imamo ih priliku iščitavati još od porasta pažnje za antiglobalističke pokrete početkom 2000.-ih godina. Drugim riječima, dosta od iznesenih zaključaka i teza ne predstavljaju ništa novo. Više su neophodno dovođenje u kontekst novog vremena i velike finansijske krize koja potvrđuje nekadašnje strahove i podozrivost spram funkcioniranja sistema neoliberalnog kapitalizma i globalne tržišne ekonomije. No ono što u svakom slučaju jeste pozitivna stvar iznošenje je svih ovih detalja, u ovoj zemlji možda i prvi put, na adekvatan način koji mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine i nisu imali priliku susresti prije, te se time popunjava velika obrazovna praznina prisutna u našim društvu. Moglo se to očitovati i u odsustvu reakcije u datim okolnostima u kojima se vlada naše zemlje priprema za još jedan kobni kreditni aranžman sa MMF-om.

Treći sarajevski Antifest realiziran je u partnerstvu sa Fondacijom Rosa Luxemburg za Jugoistočnu Evropu, Umjetničkom galerijom BiH, BHRT-om, portalom Klix,  Klubom Underground i drugim parnerima.