Ludilo građanske kritike

 

Piše: Nihad Hebibović

Ostavkom Željka Komšića na mjesto potpredsjednika „Socijaldemokratske partije“ Bosne i Hercegovine i njegovim konačnim istupanjem iz nje, ponovo je u fokus kritike građanske inteligencije došao politički karakter ovdašnje „socijaldemokratije“. Već ranije, građanska je kritika bosanskohercegovačku socijaldemokratiju, bez iole vjerodostojnije analize u cilju iznalaženja lijevih smijernica u okviru postojeće (neoliberalne) socijaldemokratije, poistovjetila sa politikanstkim pragmatizmom njenog lidera koji za građanske kritičare predstavlja ni manje ni više nego reinkarnaciju nikog drugog do Staljina.

 

Bez relevantnijeg uvida u samu ideju i progresivnost lijeve socijaldemokratije uopće, u svjetskim ali i našim balkanskim povijesnim okvirima i njenu ne tako beznačajnu ulogu u procesima koji su dovodili do obrazovanja revolucionarnih socijalističkih a potom i komunističkih partija, građanski kritičari postojeći su SDP optužili prvenstveno za izdaju građanskog koncepta bosanskohercergovačkog društva, što je i logično, i za izdaju građanskog multietničkog karaktera partije (kao vodeći predstavnik tog tipa krtike SDP-a ističe se prof. Slavo Kukić).
Razočarana „ građanština“ koja je u SDP-u gledala partiju svemoguće građanske orijentacije i partiju koja bi trebala biti suprostavljena partijama ekskluzivno nacionalističkog kursa, nikako sebi konačno da prizna da je Lagumdžija doista bio upravu kada je izjavio da on „nastoji pomiriti dva koncepta“ – i građanski i nacionalni. Ono što je Lagumdžiji bez sumnje pomoglo u tom mirenju jeste notorna činjenica da Lagumdžija u svojoj „ mirovnoj misiji“ de facto nije imao šta da miri, jer su građansko i nacionalno dva istovjetna pojma još od vremena francuske buržoaske revolucije. Ovakav SDP može biti građanska partija sve da su u njemu sve do jednog (etnički) Bošnjaci. Građanske političke stranke mogu postojati i kao etničke (nacionalne) ali i kao multietničke (višenacionalne). I to opet ne mijenja karakter građanske tj. buržoaske politike.

 

Ono što karakteriše svaku građansku, kako etničku- tako i multietničku partiju, i ono što je čini građanskom nisu samo identiteti (etnički ili multietnički), već je to prevashodno njihov stav i djelatnost prema postojećim socio-ekonomskim odnosima u društvu, odnosima koje oni ne žele da mjenjaju, to jest u nekoj „progresivnijoj varijanti“, spremni su samo na određene reforme koje u suštini i nemaju za cilj poboljšanje socijalne osnove najobespravljenijeg sloja društva, nego takvom politikom nastoje zadržati postojeću klasnu podjelu društva u kojoj sa cijelim društvenim bogatstvom raspolaže upravo građanska politička i vlasnička klasa, s tim da bosanskohercegovačkim društvenim bogatstvima ne raspolože samo domaća građanska politička klasa nego i ona pod čijim se političkim i društvenim protektoratom nalazimo (europska). U tome smislu Lagumdžijin SDP jeste građanska politička stranka i ništa drugo do građanske. Snovi o nekoj partiji u kojoj bi se idejno i politički okupili svi bosanskohercegovački „radni narodi“ i nacionalne manjine na ravnopravnoj nacionalnoj i socijalnoj osnovi su doista sasvim drugačija stremljenja koja ne mogu biti implementirana u okviru građanske „ socijaldemokratije“, nego jedino u okvirima nekog još uvijek nepostojećeg lijevo socijaldemokratskog SDP-a.

 

Drugo krilo građanske inteligencije stidljivo je i bez imalo razumijevanja, a sve u skladu sa svojim nejasnim „lijevim“ pozicijama, tek usputno na račun SDP-a uputilo kritiku o izdaji „ljevice“. O tome što pod ljevicom smatra građanska inteligencija najočitije ilustruje još jedna optužba na račun SDP-a zbog još jedne izdaje. Naime, kako tvrde građanski kritičari, SDP je ubio nadu čak i u „prijeko potrebnu“ konsocijacijsku demokratiju (Ivan Lovrenović) ali i nadu u „izobilje“ konsocijaskijih modela (Enver Kazaz), prihvatajući najlošiji model konsocijacijske demokratije (sporazumom Lagumdžija – Ćović). Prema logici kritike zadnjeg u nizu od navedenih građanskih kritičara, SDP je istovremeno izdao i lijevi, a prihvatanjem najlošijeg modela konsocijacijske „demokratije“ – također i desni politički horizont. Uzevši u obzir da se posljednji u svojim „ nalitičarskim“ i panelskim osvrtima poput onog na nedavno završenom „ Antifestu“ u organizaciji „Jedinstvene organizacije za socijalizam i demokratiju“, deklarativno zalaže za interpretiranje politike sa „krajnje lijevih političkih pozicija“, njegov prigovor na račun SDP-a jedan je od najgrotesknijih desničarskih ataka na SDP, jer modeli konsocijacijske „demokratije“ imaju utoliko veze sa bilo kakvim lijevim a kamoli „krajnje lijevim“ pozicijama koliko i novorođeni „Staljin“ sa mrtvim Lenjinom.

 

U sveopćoj haranzi na SDP, kao što se lako može primjetiti, iznešene su optužbe zbog SDP-ovog napuštanja političkog centra, „ljevice“ i desnice. Takvu vrstu kritike, nema sumnje, jedino može uputiti široki spektar građanskih kritičara. Dakako, ne treba se zavaravati da je novonstala konfuzija u glavama građanskih kritičara samo jedna od iznimki, upravo nasuprot tome, radi se o pravilnosti uvriježenih tumačenja SDP-ove građanske politike. Pa ipak, trebalo bi konačno preispitati koji su to konkretni rezultati građanske kritike SDP-a. Nagomilano nezadovoljtvo politikom SDP-a koje se nakupilo među običnim građanima građanska inteligencija rapidno gura u potpuno krivom smjeru, to jeste u desno. Istina, građanska inteligencija je već od SDP-ove izborne pobjede u oktobru 2010 godine pa sve do danas ispalila čitav arsenal otpužbi na račun SDP-ove politike, s tim da niti jedna od njih nije polazila sa lijevih pozicija, nego većinom sa pozicija identitetsko – građanskih idealističkih predstava o politici i samom SDP-u. S tim u vezi, ne treba uopće čuditi što se u zadnjih par dana mogu čuti, iako još uvijek na nivou spekulacije, scenariji po kojima će SDP-ov otpadnik Željko Komšić obrazovati stranku pod nazivom „Patriotska liga“. Svojim desničarskim napadima na SDP, građanska inteligencija doista omogućava nešto poput toga jer je upravo ona njegov svjesni i nesvjesni desničarski inicijator, pošto ništa drugo do ispraznih blebetanja nije ni učinila u sagledavanju aktualnog političkog trenutka.

 

Svakako od građanske inteligencije i ne možemo očekivati da ona u svojoj identitetskoj hipokriziji načini kvalitativnu kritiku SDP-ove građanske politike, međutim na krajnje pogubno blejanje ovaca koje se smatraju vukovima se nekako odveć mora odgovoriti, pogotovo kada imamo u vidu da su građanski kritičari u svojoj desničarsko- identitetskoj pomami kontaminirali čitav medijski prostor svojim frazama o kapitaluaciji građanskog (buržoaskog) društva. Još su stravičnije predstave o onome što se dešava na bosanskohercegovačkom političkom polju iznešene u medijima naših susjednih zemalja. Eklatantan primjer tome su građansko – desničarski tekstovi objavljeni u srbijanskim i hrvatskim medijima, poput teksta Envera Kazaza za liberalno – građanske E novine, „Bosna kao Buridanov magarac“ ili teksta Emira Imamovića za Samostalni srpski tjednik „Novosti“ pod naslovom „Eto trećeg entiteta“. Dok Imamović u svojoj „analizi“ apokaliptično najavljuje formiranje „trećeg entiteta“, njegov građanski politički istomišljenik Kazaz nikako da sa svojih „krajnje lijevih pozicija“ prežali prokockane konsocijacijske modele „demokratije“ koje bi u načelu upravo trebale ostvariti Imamovićeve „crne slutnje“. I ovdje već, kako se da primjetiti, lagano tonemo u svo ludilo građanskih kombinatorika kojima se valja suprostaviti i kritikom građanske kritike SDP-a.